Izložba „Fantastični predeli“ Đorđa Stanojevića i Mileta Šaule otvorena je sinoć u beogradskog Galeriji Drina na Andrićevom vencu: dva umetnika spaja odnos prema nepresušnoj slikarskoj temi – pejzažu, i ne samo to – predeo sa kojim se sreću kroz sopstvene narative, emocije i tehnike.

Za poznavaoce savremene umetnosti sigurno je simptomatično što se autori u katalogu i pozivnici izložbe obraćaju citatom Gerharda Richtera: „Upitan o svom interesovanju za žanr koji su mnogi njegovi savremenici smatrali odrazom prošlosti ili još gore prošlog-vremena, Richter odgovara: Samo zato što su pejzaži lepi, to je verovatno najstrašnija stvar koja postoji… Ja osećam da je slikarstvo nešto lepo.“ (Gerhard Richter, Forty years of painting, Robert Storr).

Dijalog između dva umetnika, započet u Parizu, izložbom Oličja u galeriji Abstract Project, logično se nastavlja i u Beogradu, postavkom „Fantastični predeli“ u galeriji Drina. Povezani iskrenim prijateljstvom, dva umetnika, intuitivno se poveravaju sledeći sopstvene narative, samostalno – bez međusobnih uticaja i sugestija. Stanojević svoje fantastične predele gradi staloženo, kroz slojeve i struktuira slikarsku kompoziciju kroz prirodne procese koji nastaju u direktnom kontaktu sa snegom, suncem, ledom, kišom… Šaula s druge strane, svoje idilične kompozicje razgrađuje, dekomponuje, unoseći „nepripadajuće“ elemente – crteže figura olovkom i kratke zapise. Zapravo, predeo postaje fantastično mesto koje sugeriše prethodna iskustva, potisnuta osećanja, memoriše prošlost koja se dodiruje sa dečijim košmarnim snovima. I u tim finim razlikama se gradi izložbena postavka dva umetnika; predeli postaju geološki – emotivni slojevi koji formiraju strukture prijemčivog i lepog.