Kada u googl pretraživač ukucate ime Dragana Jokić, slikar i arhitekta, prvo ćete ugledati jedinicu za njen sajt pored koje stoji: likovna umetnost, enterijer, projekti, grafički dizajn. Zatim ćete videti bogat portfolio koji govori o Draganinoj istinskoj posvećenosti kreativnom stvaranju, edukaciji mladih i razvoju nastave. Dragana Jokić (1966.) je diplomirala i magustrirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu i paralelno je stekla diplomu na Arhitektonskom fakultetu gde je kao saradnik na katedri za Urbanističku tehniku i kompoziciju inicirala saradnju ova dva fakulteta. Bila je zaposlena kao saradnik i na katedri za Projektovanje i Istoriju umetnosti. Van Arhitektonskog fakulteta podučavala je crtanje i slikanje, zatim izvodi enterijerske projekte i slika. Njen obrazovni rad uključuje i knjigu Arhitektura iz edicije Saznaj i probaj koju je objavio Kreativni centar (ilustracije i grafička oprema Dušan Pavlić). Za FORMAT 88 Dragana Jokić govori o sebi, značaju razvoja kreativnosti kod dece, savrememnim izazovima prefesija umetnika i arhitekte!

1. Šta vas je podstaklo na to da paralelno završite slikarstvo i arhitekturu?

Verujem da se kod svih umetnika potreba za kreativnim izražavanjem ispoljava još od najranijeg detinjstva. Studije arhitekture su bile moj prvi izbor, a nakon druge godine studija, moja interesovanja su se proširila i studije umetnosti su došle kao logičan nastavak mog obrazovanja. Paralelno studiranje je bilo naporno ali istovremeno i neprocenjivo iskustvo koje se ni sa čim ne može uporediti.

2. Imate retku privilegiju da sagledate prednosti i mane oba zanimanja, arhitekte i umetnika. Arhitekta VS umetnik u aktuelnim tražišnim, društvenim i materijalnim okolnostima kod nas?

Ova, kao i sva ostala, zanimanja imaju svoje prednosti i mane. Kada se sopstvena profesija voli, kao što je kod mene slučaj, mane su zanemarljive. Kao arhitekta, najpre sam stekla veštinu brzog rešavanja zadatka u različitim okolnostima, pa ni kao slikar ne tražim idealne uslove za rad. Aktuelne prilike oko nas su me naučile da ništa ne očekujem i svaki put me obraduje kad vidim da i dalje postoje iskreni poštovaoci umetnosti. Rastužuje me činjenica da je značaj umetničkog dela toliko degradiran u odnosu na druge stvari, ali na to ne možemo mnogo da utičemo. Utoliko je dramatičnija razlika kad se zadesimo u „belom svetu” i shvatimo da je umetnik i dalje visoko na pijedestalu. Uz ekspanziju novih tehnologija, umetnost, a naročito arhitektura, čini mi se, doživljavaju novu renesansu. Volela bih da je i kod nas tako.

3. Kroz obrazovanje i praksu spojili ste dve izuzetne estetske i kreativne sfere – umetnost i arhitekturu – kako vidite današnji odnos arhitekte, enterijeriste i umetnika? Da li savremeni uslovi zahtevaju od ovih struka univerzalni pristup, onaj koji je bio karakterističan za renesansu?

Globalizacija savremenog društva u kom je sve dostupno, čak i ako umetnik želi, ne može da bude izolovan od ogromnog protoka informacija. Naravno da su savremena dostignuća u tehnologiji uticala na sve grane umetnosti, kao npr. ekspanzija primene rasvete sa gotovo neograničenim mogućnostima, primena novih materijala i novih načina izražavanja. Čini mi se, da je mnogo teže ostati dosledan sopstvenom umetničkom izrazu i naći smisao u stvaralaštvu u sadašnjem trenutku i okruženju. Poštovanje umetničkog dela je, izgleda, ono što nedostaje, da bi mogli da povlačimo paralelu sa renesansom. Što se tiče univerzalnog pristupa, mislim da je odgovor – da. I danas se od umetnika očekuje da povezuje više umetničkih disciplina, ali se ne vrednuje dovoljno rad onih koji se odvaže za ovaj teži put, već su priznanja rezervisana za one druge, specijalizovane za određene, strogo definisane oblasti.

4. Napisali ste knjigu koja na sistematičan i pitak način uvodi mališane i osnovce u arhitekturu sa istorijskog, teorijskog i praktičnog stanovišta! Koja je vaša poruka roditeljima: u kojem uzrastu mališanima treba da počnu da otkrivaju, na primer, antičku civilizaciju, s obzirom na to da je ona nama relativno dostupna, a kada je pravo vreme da se upoznaju sa delima savremene arhitekture?

Za roditelja koje osluškuje svoje dete u odrastanju, svaki uzrast nosi određen nivo potrebnih informacija. Često čujem stav da je malu decu besmisleno voditi na putovanja kojima je razlog upoznavanje gradova i kultura, a ja mislim baš suprotno! Sasvim sam sigurna da putovanja obogaćuju ličnost detata i da se sve što vide, negde lepo taloži. O antičkoj Grčkoj ali i o savremenoj arhitekturi se može učiti i iz (kvalitetnih) animiranih filmova, u starijem uzrastu iz interaktivnih igrica preko fantastično napravljenih tematskih igrica za tinejdžere. Naravno i iz knjiga, svejedno da li su one štampane ili su u elektronskom obliku. Ono što je najvažnije je kvalitet pisanog odnosno osmišljenog materijala koji zavisi od dobre saradnje urednika, pisca, ilustratora, grafičkog dizajnera i mnogih drugih saradnika. Važno je i pažljivo odrediti uzrast za koji se knjiga piše, koje gradivo se tom uzrastu izučava u školi, dodatnom ilustrovanom literaturom deca se lako mogu zainteresovati da povežu, npr. istorijske činjenice sa načinom života i stanovanja određene epohe, kako bi lakše razumela razvoj naše civilizacije i tok promena. Savremena arhitektura bi trebalo da prati period kad se u školi izučava 20. vek, jer se istorija arhitekture ne može razdvojiti od istorije drugih važnih događaja, koji se često prezentuju na nepopularan način. Detinjstvo moje dece obeležile su, između ostalog odlične knjige izdavačke kuće Kreativni centar i nisam krila radost kada je od njih usledio poziv za pisanje knjige Arhitektura.

Arhitektura, knjiga iz edicije Saznaj i probaj, Kreativni centar

5. Kreativni izraz je preduslov za razvoj motoričkih i umnih sposobnosti kod najmlađih, a likovne umetnosti u tome imaju neprikosnovenu ulogu: da li smatrate da su roditelji danas dovoljno svesni te činjenice? Šta je vaša preporuka u tom smislu, s obzirom na to su brojni roditelji koji linijom manjeg otopra deci radije daju pristup animaciji koju pruža savremena digitalna tehnologija i to u najranijem uzrastu?

Moram da priznam da ne mogu da delim takav stav (o liniji manjeg otpora) i da sam svedok ogromnog angažovanja roditelja da slede svoju decu u odrastanju. Duži period sam kao profesor slikanja i crtanja radila u art studiju Mali Monmartr gde su roditelji dovodili decu na slikanje u bloku od po nekoliko sati, strpljivo čekajuci da se nastava završi. Gotovo svi su prilikom prvog dolaska govorili isto – dete nam crta po čitav dan, želimo da se usmeri na pravi način. Sa druge strane, ni savremena digitalna tehnologija, nije štetna i čini mi se da jednako ako ne čak i više, dobro razvija motoriku kod dece, potrebno je samo imati mere u svemu. Sigurna sam da treba držati korak sa vremenom a deci samo pokazati brojne mogućnosti i pustiti i ih da uplove svojom voljom u raznolike kreativne procese stvaralštva.

6. Pozicija slike u savremenim umetnostima je odolela postmodernim izazovima angažovane multimedijalne prakse i njena veza sa enterijerom je gotovo bezuslovna. Vaš likovni opus je izuzetno bogat – kako biste stilski imenovali
svoju umetničku aktivnost i kakav je njen odnos prema enterijeru!

Moje slikarstvo je u domenu figuracije. Kako imam čitavo polje delovanja u oblasti enterijera, koje podrazumeva, istina kontrolisani, eksperiment sa materijalom, još uvek nalazim ogromno zadovoljstvo u slikanju u tehnici ulja na platnu, velikih formata, intenzivnim koloritom. Igranje bojom me veoma raduje, kako u slikanju tako i u enterijeru i ukoliko uslovi dozvoljavaju, svaki enterijer „potpisujem” karakterističnim koloritom koji je uvek i najviše u vezi sa procenjenim karakterom investitora.


7. Među brojnim javnim objektima koje ste ralizovali su restoran Opera na Obilićevom vencu, zatim contry club Babe na Kosmaju, restoran u Vuka Karadžića, enterijer Roma Company i drugi… Izazov oblikovanja enterijera u odnosu na pristup umetničkom delu?

Ogromna je razlika u pristupu između oblikovanja enterijera i stvaranja slike. U procesu slikanja, fokusirana sam samo na sopstvenu viziju i zamišljeni motiv, dok je u kreiranju enterijera, prioritet na željama investitora uz trud da se u zadatim smernicama najbolje moguće iskoristi prostor u okviru predviđenog budžeta.

Bilo da je to stambena jedinica, ugostiteljski objekat ili poslovni prostor, investitor je krajnji korisnik i moja najveća želja je da se onaj kome je prostor namenjen u njemu oseća udobno i prijatno zbog čega mnogo vremena i pažnje poklanjam smernicama koje dobijam i njima se rukovodim dok oblikujem prostor. Svako novo ograničenje doživljavam kao izazov i moram da priznam da i dalje, nakon velikog broja realizovanih enterijera, svoj posao shvatam kao svojevrsnu igru i radujem se svakom novom zadatku.

Foto: privatna arhiva